The Zagorje turkey has been reared for more than four centuries in Croatia, in the region of Hrvatsko Zagorje, the major part of which today belons to the present Krapina - Zagorje and Varaždin counties. The current population of the breeding flock is estimated at 1506 birds. The research was carried on 147 family farms in the region of Hrvatsko Zagorje which rear turkeys of the Zagorje turkey type. A total of 753 birds were weighed and the average weight of cocks and hens was 6, 8 kg and 3, 9 kg respectively. According to the farmers’ reports, the average annual laying rate was 20, 6 eggs of which 16, 7 adult birds are reared. As regards feather colour, the Zagorje turkey may be subdivided into five varieties of which the bronze variety is the most numerous (50%). The body measurements of the present Zagorje turkeys, such as the body length, body width and the breast bone length and breast depth are not significantly different from those established in 1937.

Zagorski purani

Kod nas se uzgaja pod nazivom zagorski ili domaći puran. Divlji purani su među najrasprostranjenijim pticama u Sjevernoj Americi, a domesticirani purani se uzgajaju gotovo u cijelom svijetu.

Današnje pasmine purana potječu od meksičkih i sjeverno-američkih divljih purana gdje i danas slobodno žive njihovi preci. Krajem 15. i početkom 16. stoljeća na brodovima španjolske mornarice pura je stigla u Europu, i to najprije u Španjolsku, zatim se proširila u ostale zapadnoeuropske zemlje, te potom i u prostor Podunavlja. U području Hrvatskog zagorja uzgaja se stoljećima, gdje su klima i način držanja bitno utjecali na prepoznatljivost purana iz ovog područja.

U Hrvatskom zagorju se uzgajaju četiri soja purana koji se prvenstveno razlikuju po boji perja. Najzastupljeniji je brončani, a najrjeđi crni tip, dok svijetlog i sivog tipa ima nešto više. Perje na vratu, prsima i leđima brončanog (brončastog) tipa izrazito je crno sa zelenim sjajem. Perje potrbušja i butina je gotovo crno, bez sjaja, a na pregibima crno-smeđe-pepeljaste boje. Krilno perje je pepeljasto-crne boje s bijelim prugama i crnim rubovima. Repna pera su crno-smeđa prošarana svjetlosmeđim prugama i završavaju bijelim rubom. Crni tip zagorskog purana prekriven je potpuno crnim perjem, bez primjesa perja drugih boja. Sivi soj purana po vratu, prsima i leđima ima osnovnu crnu boju, prošaranu bijelim perjem, što daje dojam sivog, dok su repna pera slična brončanom tipu purana. Perje svijetlog tipa purana je bijelo, na leđima, repu i krilima prošarano svjetlosmeđim, sivim ili crnim perima.

Purice su kod svih sojeva znatno sitnije od purana i perje im je bez sjaja. Purice su pitomije i mirnije, za razliku od purana koji su agresivni i ne trpe suparnike. Purani u dobi od 28 tjedna postižu prosječnu tjelesnu masu od 6,5 kg, a purice prosječno 4,0 kg.

Zagorski puran se već stoljećima uzgaja takozvanim slobodnim sistemom držanja koji podrazumijeva da životinje veći dio života provode na otvorenom, slobodno se krećući livadama, voćnjacima i drugim vegetacijom bogatim staništima. Samo u nepovoljnim vremenskim uvjetima i noću, odraslim se zagorskim puranima osigurava čvrsto sklonište, odnosno peradnjak, a uzgoj podmlatka do bobičanja odvija se u zatvorenom prostoru u kontroliranim mikroklimatskim uvjetima.

Zagorski puran se kao hrvatska izvorna pasmina tradicionalno uzgaja na ekstenzivan način na malim obiteljskim gospodarstvima u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske - u Hrvatskom zagorju. U prošlosti je zagorski puran bio poznat izvozni proizvod u zapadno europske zemlje, a sredinom 20. stoljeća ova proizvodnja se značajno smanjila i prestala biti eksportna, a time i profitabilna.

U 2001. godini umatičeno je ukupno 1711 kljunova od čega 1376 purica i 335 purana.

Posljednjih godina se nizom mjera (novčanim poticajima za uzgoj, organiziranjem udruga uzgajivača i dr.) nastoji potaknuti ovu proizvodnju u tradicionalnom obliku u kakvom je ona i ranije bila organizirana.