U drugoj polovici 20. stoljeća u Hrvatskoj se dogodila vrlo snažna deagrarizacija, osobito izražena 60-ih i 70-ih godina prouzročivši egzodus sa sela, koji je zahvatio gotovo tri 1/4 državnog teritorija i više od 1/2 ukupnoga stanovništva. Masovno iseljavanje seoskog stanovništva uzrokovalo je depopulaciju cijelih područja izuzetnih komparativnih prednosti za razvitak poljoprivredne proizvodnje, gubitka kritične mase inovativnog i poduzetnog stanovništva, gospodarskog zaostajanja, regionalnog dispariteta i demografskog nazadovanja sela.
Nakon stvaranja hrvatske države porasla su očekivanja u ravnomjerniji prostorni razvitak zemlje, pa tako i obnovu sela. Tragajući za odgovorom na pitanje kakvo je stanje na selu 15 godina od uspostavljanja hrvatske neovisnosti autori su analizirali najvažnije gospodarske, socijalne i infrastrukturne pokazatelje te istražili stavove i namjere stanovnika sela. Rad temelje na sekundarnoj analizi objavljenih radova o razvojnim problemima hrvatskog sela, statističkim podacima i empirijskom istraživanju. Potkraj 2006. anketirali su 1000 seoskih kućanstava (članovi 25 40 godina) kako bi doznali stavove stanovnika o kvaliteti života i razvojnim teškoćama.

Naseljska struktura i stanovništvo Ruralna područja u nas zauzimaju oko 85 % teritorija, naseljena su disperzno, s mnoštvom malih sela i zaselaka. Čak 85 % svih seoskih naselja zahvatila je depopulacija. Prema popisu stanovništva 2001., samo u proteklom desetljeću broj seoskih naselja ispod 100 stanovnika porastao je gotovo 1/3, a udvostručio se broj seoskih naselja bez stalnog stanovništva. Čak je 186 sela bez stanovnika, što je posljedica biološkoga gašenja. Najbrojnija su mala sela: 2408 sela ima ispod 100 stanovnika (u prosjeku 40 stanovnika po naselju), a 2050 sela od 100 do 299 stanovnika, odnosno 2/3 seoskih naselja ima manje od 300 stanovnika. Većini tih naselja prijeti izumiranje.
Stanovništvo sela većinom je staro i slabo obrazovano. Temeljna je promjena u ekonomskoj strukturi seoskoga stanovništva: nekad prevladavajući društveno-gospodarski sloj, poljoprivredno stanovništvo, sveden je na prosječno samo 11 % ukupnoga seoskog stanovništva.
Razina deagrarizacije, industrijalizacije i tercijarizacije hrvatskoga sela nije podjednaka. Indikativan je pokazatelj zaostajanja obrazovna struktura: i dalje se reproducira razmjerno vrlo velik udjel nepismenih (2,8 %) i stanovništva bez završene osnovne škole (28,3 %), a visoko obrazovane skupine marginalne su (samo je 4,7 % onih koji su završili višu školu i fakultet). U seoskim područjima nema “alternativnih” oblika dopunskog obrazovanja i osposobljavanja, što bitno sužava prostor profesionalnog obrazovanja (kvalifikacija, prekvalifikacija) seoskog stanovništva za deficitarna zanimanja u seoskim prostorima, za alternativno zapošljavanje i samozapošljavanje.

Prilike u gospodarstvu Promjene u hrvatskome gospodarstvu, osobito u ruralnim područjima, gotovo su isključivo “ukidale” radna mjesta u poljoprivredi i industriji. Zbog zanemarivanja prostorne razvojne komponente, najčešće na račun ruralnih područja, mnoga su suočena s ekonomskim i socijalnim padom. Razmjerno malo radnih mjesta u selu vodi daljnjem iseljavanju, posebice mlađeg i obrazovanijeg stanovništva, čime se još smanjuje radno aktivna populacija na selu: prema podacima Nacionalnoga akcijskog plana za zapošljavanje 2005.-2008. u nekim je ruralnim regijama (Zadarska županija) aktivno radno stanovništvo smanjeno na 37 %, a očita je spolna disproporcija (žena je samo 35-42%).
Selo se suočava i s visokom stopom nezaposlenosti i prevladava u ukupno 15,7 % nezaposlenih (kolovoz 2006.).
Unatoč procesima deagrarizacije i industrijalizacije, primarni je sektor zadržao relativnu većinu u istočnom dijelu Hrvatske, a tercijalni se sektor najsnažnije razvija u Hrvatskome primorju. Izražena je regionalna neravnomjernost u odnosu poljoprivrednih i nepoljoprivrednih djelatnosti. Problemi s bivšim kombinatima smanjili su broj zaposlenih u poljoprivredi i ribarstvu te je 2006. u poljoprivredi i ribarstvu radilo 2,6 %, a s prehrambenom industrijom 4,1 % od ukupno zaposlenih.
Najdinamičniji su dio poslovnog sektora male privatne tvrtke i obrti. U ruralnim prostorima poglavito je riječ o malim i srednjim poduzećima uslužnih djelatnosti (trgovina, ugostiteljstvo, turizam itd.), ali njihova prostorna koncentracija ovisi o udaljenosti od makro regionalnog središta. U depresivnim i depopulacijskim ruralnim prostorima poduzetničke su aktivnosti vrlo rijetke.
U poljoprivredi kao važnoj komponenti gospodarskoga razvitka ruralnih područja nisu postignuti željeni rezultati. Umjesto osmišljavanja hrvatskim uvjetima prihvatljiva poljoprivrednog razvitka, domaća agrarna politika lutala je i nerijetko slijedila ili želje ?domaćih velikih igrača? ili poljoprivredne ciljeve drugih, najčešće EU. Posljedice su nezadovoljstvo i poljoprivrednika i potrošača te nepripremljenost cijeloga poljoprivrednog sektora integracijskim procesima tj. ulasku Hrvatske u EU.

Iako apsolutno raste, udio poljoprivredno-prehrambenog sektora u ukupnom nacionalnom BDP-u posljednjih se godina smanjuje (sa 11,58% u 1999. na 9,93 % u 2003). Rezultat je to, među ostalim, i sporijeg rasta poljoprivredne proizvodnje (izraženo i količinski i rastom proizvođačkih cijena poljoprivrednih proizvoda). Još nije dostignuta ni proizvodnja prije Domovinskoga rata: 2003. bila je 68 % proizvodnje iz 1990. odnosno 65 % proizvodnje prosjeka 1981.-1990. Od 1981. do 2003. smanjuje se s manjim godišnjim oscilacijama. Smanjenje poljoprivredne proizvodnje značajnije ne prati promjena strukture. I dalje je nizak udio povrća (oko 3,5 %) te voća i grožđa (oko 3% ukupne poljoprivredne proizvodnje), a važan udio žita (oko 44 %). Udio stočarske proizvodnje ostao je ispod 40 %, što je još jedan od pokazatelja nerazvijenosti hrvatske poljoprivrede.
Pad agroproizvodnje uz istodobnu liberalizaciju vanjskotrgovinske razmjene slijedi drastičan rast uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda: 1996. Hrvatska je uvezla tih proizvoda za 547, a izvezla za 946 milijuna USD; 2005. uvoz je bio oko 1,6 milijardi USD, a izvoz oko 920 milijuna USD. Pokrivenost je uvoza izvozom oko 58 %.
Prosječna isplaćena neto-plaća, jedan od pokazatelja ekonomskoga stanja i ?društvenog statusa?, 2006. u poljoprivredi je bila samo 76 % prosječne ukupne neto plaće u RH.

Stavovi i namjere stanovnika sela Istraživanje o stavovima i namjerama obuhvatilo je 15,4 % poljoprivrednog stanovništva, 35,9 % radnika, 12,1 % službenika, 29,2 % nezaposlenih, 3,4 % poduzetnika, 2,7 % umirovljenika i 1,3 % slobodne profesije. Samo 1/4 ispitanika (27,2 %) smatra da se danas na selu “živi dobro” odnosno “jako dobro”. Većina misli da se “uvjeti života na selu nisu promijenili u posljednjih pet godina” (49,6 %) i da se “neće značajnije mijenjati ni u sljedećih pet godina” (43,6 %). Uvjetima života u mjestu u kojem žive nije zadovoljna većina ispitanika (45,3%). Kao najveće nedostatke mjesta navode manjak infrastrukture (30%) i nedostatak radnih mjesta (27 %). Najveći osobni problem ispitanika također je nedostatak posla (35,4 %).
Petina ispitanih namjerava se odseliti iz sela, iako se većina još nije odlučila za buduće mjesto stanovanja (53,1 %). Ostali namjeravaju otići u gradove, najčešće Zagreb i Split. Kao temeljni motiv odlaska sa sela većina navodi posao (53,3 %) i bolje uvjete života u gradu (38,7 %). Osim ispitanika, i dio ostalih ukućana, najčešće djece, namjerava napustiti selo, najčešće zbog selidbe i školovanja (63,1%) te posla (25%).
Najvećim prednostima grada nad selom ispitanici vide veće mogućnosti školovanja, zapošljavanja, dodatne zarade te više zabavnih, kulturnih i sportskih sadržaja. Važan je motiv odlaska u grad i veća mogućnost upoznavanja mladih ljudi. Većina ispitanika smatra da se ljudi mogu zadržati na selu povećanjem zaposlenosti (57,1 %), poboljšanjem životnih uvjeta (14,3 %) te poticajnim mjerama (13,1 %).

večernji list