Hrvatska je u prvom polugodištu 2007. izvezla voća i povrća u vrijednosti 88,6 milijuna kuna, što je rast od 18,9 posto prema rezultatu postignutom godinu prije. Istodobno je za uvoz voća i povrća otišlo 1,03 milijarde kuna ili 8,5 posto više nego prethodne godine. Premda je izvoz rastao dvostruko brže od uvoza u tom podatku nema mjesta za optimizam premijera Sanadera koji je Hrvatima najavio izvoznu ofenzivu.

U situaciji dok vrijednost izvoza ne iznosi ni desetinu od troška uvoza, Vlada bi se morala “pokriti po ušima” i ne braniti svoj neuspjeh još lošijim učinkom bivše koalicije. U mandatu dok je koalicija sjedila u Banskim dvorima doista je 2001. stopa rasta izvoza (15 posto) bila niža od uvoza (21,7 posto), ali te je godine izvoz dao 163 milijuna kuna, dok je uvoz iznosio 1,2 milijarde kuna. U situaciji koja je zabilježena do polovice 2007. vrlo je izvjesno da bi do kraja godine mogli dostići (možda prebaciti) vrijednost izvoza iz 2001., ali i udvostručiti iznos kuna na uvozu voća i povrća. Aktualna je Vlada (mora se priznati) u svom mandatu povukla nekoliko projekata: u trajnim nasadima, stočarstvu te povrtlarstvu. Sve to je ipak premalo ne želimo li da nas po ulasku u EU ne pregazi moćna konkurencija. Naime, sa sadašnjim količinama u svim segmentima poljoprivredne proizvodnje sudjelujemo oko jedan posto u prinosima koje godišnje postižu farmeri Unije. Ovih dana promoviran je još jedan veliki zahvat. Nacionalni projekt navodnjavanja, s kojim do 2020. godine treba biti obuhvaćeno 65.000 hektara oranica. Iz državnog proračuna za tu će investiciju otići 396 milijuna eura, dok ostatak do punog iznosa (591,5 milijuna eura) podmiruju vlasnici poljoprivrednog zemljišta. Hrvatska danas navodnjava samo 9264 ha ili 0,86 % korištenih oranica i po tome je posljednja u Europi, pretekla nas je i Albanija. Hrvatska raspolaže sa 247.000 ha iznimno pogodnih za navodnjavanje te još gotovo dvostruko više hektara umjereno pogodnih za navodnjavanje.

Prije 10 godina ekipa zagrebačke Agronomije promovirala je studiju (nabijenu argumentima) koja potvrđuje da je Hrvatska, s obzirom na svoju klimatsko-zemljopisnu raskoš, u stanju proizvesti hrane za 25 milijuna ljudi. Nažalost, ovdašnja politika nije ih još ozbiljno shvatila. Hrvatski su političari u razdoblju državne neovisnosti uspjeli u samo dva slučaja postići konsenzus. U Domovinskom ratu i izgradnji autocesta. Bivši ministar poljoprivrede Ivan Majdak misli da bi poljoprivreda morala biti treći konsenzus jer u protivnom ne piše se dobra budućnost ni hrvatskoj poljoprivredi ni prehrambenoj industriji. Ostvari li se Sanaderov projekt 2020., navodnjavat će se samo 65.000 od optimalno mogućih 700.000 ha. Hrvatsku svakih 3-5 godina pogađaju suše, trošak iz razdoblja 2000./2003. bio je 3,5 milijardi kuna. Devet županija i ove je godine (zbog suše) proglasilo elementarnu nepogodu procjenjujući štetu na 1,5 milijardi kuna. Vode imamo! Koristimo manje od jedan posto svih zaliha. Navodnjavanje je skupo, no suša je skuplja. Zbog dnevne politike gradi se most za Pelješac, stajat će oko 600 milijuna eura. Da se ti i još neki milijuni (olako rasipani u izbornoj godini) usmjere u poljoprivredu, nestalo bi straha od konkurencije. Most za Pelješac dobra je ideja, ali tek za 15-20 godina nakon što podignemo BDP. Od mosta će uglavnom profitirati građevni lobi, nešto lokalnog pučanstva i možda dio političara ove jeseni. Da kune dobije poljoprivreda, “znali” bi svi Hrvati. Svaki navodnjavani hektar otvara 3-4 radna mjesta plus proizvodnja. S druge strane, oporba je u poljoprivrednim konceptima, dugoročno gledano, manje konkretna od vladajućih. Više od 80 posto oranica gruntovno je u vlasništvu privatnika, državne zemlje nema ni 200.000 ha. Isključivo koncesija u korištenju oranica, žurno okrupnjavanje parcela i navodnjavanje svih potencijalnih hektara uz privođenje svrsi golemog neobrađenog zemljišta iz privatnog vlasništva jamstva su bolje budućnosti nacionalne poljoprivrede i standarda svih Hrvata.