Skip navigation

Ruralna područja Hrvatske čine više od 90 % kopnenoga dijela Hrvatske (ili 61 % naseljenoga dijela Hrvatske). Na njima živi oko 47% ukupnoga stanovništva Hrvatske. Uglavnom, ova područja nisu razvijena. Stoga moramo čim prije započeti velik i složen posao razvoja seoskih zajednica i ukupnoga seoskoga prostora.
Iako je jasno je da se sva postojeća ruralna naselja ne mogu održati, u Hrvatskoj se previše šire nerazvijena ruralna područja, koja zaostaju, što ubrzava odseljavanje s njih. Samo manji dio mreže ruralnih naselja postaju dio obližnjih urbanih gradskih sredina.
Ne upravljajući razvojom dovoljnom brzinom, te bez zadovoljavajućih mjera za poticanje održivoga razvoja ruralnih prostora, sve više kasnimo za razvijenim svijetom. To proizlazi iz neshvaćanja da je i ruralni prostor prirodni kapital, te time i konkretni razvojni potencijal u poželjnom ubrzanom razvoju jednako ruralnih kao i urbanih sredina.
Ekološka i gospodarska održivost su temeljne pretpostavke opstanka i održivosti ruralnih prostora i naselja. Na ruralnim prostorima su se stoljećima obavljale djelatnosti koje su malo ili nimalo oštetile prirodni okoliš. Zrak, voda i tlo ovdje su još uvijek visoke kakvoće. Najveću štetu ekološkoj kakvoći ruralnih prostora učinila je uporaba pesticida, herbicida i umjetnih gnojiva. Zato jedan od novih razvojnih koraka Hrvatske moraju biti razvojne odluke i ulaganja u zaštitu okoliša i uređenje zaštićenih područja.
Integralni ruralni razvoj temelji se na četiri sastavnice:
–  stanovništvu i svim njegovim obilježjima,
–  gospodarstvu,
–  okolišu,
–  idejama, institucijama i strukturama.
Revitalizacija sela u smislu održivoga i cjelovitoga razvoja neophodan je proces očuvanja ruralnih prostora kao primarnih proizvodnih područja hrane i ostalih dobara, područja specifičnoga krajobraza s naglašenim prirodnim, tradicijskim, kulturnim i povijesnim elementima, oaze zelenila i ekološke ravnoteže, i na kraju – kao područja mira i odmora od dinamičnoga i stresnoga gradskoga miljea.
Čak 77 % ruralnih područja Hrvatske ima danas obilježja izrazitoga zaostajanja u razvoju. Samo 8 % ruralnih područja se razvija uravnoteženo, a tek 4 % bilježi rast. Zato razvoj i ulazak novih, nepoljoprivrednih djelatnosti u ruralni prostor često nije planiran proces, već posljedica nemogućnosti egzistencije od bavljenja djelatnostima primarnoga sektora. Naime, poljoprivreda neće i ne može biti jedina djelatnost koja će omogućiti vitalnost ruralnih područja. Industrija, trgovina, turizam… samo su neke od djelatnosti koje oblikuju i sve će više oblikovati ruralne krajeve.
Međutim, ulaganje u gospodarstvo, bez ulaganja u kulturnu ili socijalnu strukturu, neće donijeti željeni razvoj. Iskustva razvijenih upućuju, da ministarstva poljoprivrede, uz najbolju volju, ne mogu savladati svu problematiku koju integralni razvoj obuhvaća (od ekoloških, gospodarskih, obrazovnih, kulturnih i socijalnih).
Zemlje Europske Unije nalaze rješenje u međusektorskom tijelu na državnoj razini, koje kompetentnije vlada tom složenom problematikom. Ovo je tijelo važno jer:
– utječe na sve propise i mjere, te ih prilagođava u odnosu na moguće posljedice na ruralni razvoj, te daje stručna obrazložena mišljenja o njima,
–  prikuplja i uobličava razvojne inicijative, te ih prosljeđuje odnosnim tijelima,
–  inicira poboljšanja upravljanja integralnim razvojom ruralnih sredina.
Svaka jedinica lokalne i područne samouprave mora ocijeniti, koja je aktivnost prioritetna za zaustavljanje iseljavanja. Općenito možemo reći da je, ulaganjem u seosku infrastrukturu i stvaranjem boljih uvjeta života, te povećanjem prilika za pronalaženje posla, moguće osjetno promijeniti sadašnje trendove odljeva stanovništva u gradove. Moramo naglasiti da za zadržavanje stanovništva na selu, poljoprivreda nije presudna. Jer, broj malih posjeda se povećava, gnoji se slabo i nestručno, navodnjava se malo, a sustavi za navodnjavanje se ne održavaju, usjevi se ne štite mrežama, prevelike površine su izložene razornim nepogodama bez prave zaštite. Istovremeno postoji previše određenih vrsta poljoprivredne mehanizacije (traktora). Zbog stalnih stočarskih kriza nerijetko dolazi do pokolja matičnih stada. Stajnjak se primjenjuje simbolično. Kemička sredstva se primjenjuju nestručno, pa dolazi do degradacijskih procesa s nesagledivim posljedicama. Degradacijski djeluju nestručnost, slaba zaštita, male drenaže, pretjerano tlačenje tla teškom mehanizacijom, neujednačena izmjena kultura, erozija, zakorovljenost, …. Veliki dio zemljišnih površina drže nepoljoprivrednici socijalno i prostorno udaljeni od sela.
Zbog promjene starosne strukture, velike površine drže staračka domaćinstva, koja su se od negdašnjega jedinstvenoga proizvođačko potrošačkih gospodarstava pretvorila u potrošačka, često ovisna domaćinstva. Ona su uteg današnje poljoprivrede, jer su vlasnici velikih neiskorištenih bogatstava, koja bi se morala koristiti za razvoj.
U novije vrijeme su za ruralni razvoj značajna mješovita gospodarstva (drže 2/3 obradivih površina). Njihovo iskorištavanje zemlje jako ovisi o veličini njihovoga nepoljoprivrednoga dohotka, sastavu i kvalifikaciji radne snage, opremljenosti, zanimanju i ljubavi prema zemlji.
Oživljavanje i modernizacija se moraju zasnivati na znanstvenim, interdisciplinarnim temeljima. Planovi moraju utvrditi kratkoročne i dugoročne ciljeve.
Polazišta su bilance stanja, bilance mogućnosti i bilance potreba.
Na početku treba odrediti prioritete, a ruralni razvoj treba promatrati kao razvoj ljudske i proizvodne osnove.
Postojeće stanje sela i ruralnih prostora ne odgovara suvremenim potrebama ni pojedinaca ni društva. Pokazuju se sve veći znakovi globalne krize: odlazak pučanstva, sve veća nezaposlenost, zatvaranje poljoprivrednih zadruga, onečišćenja, otežana opskrba vodom, loši sanitarni uvjeti, velike količine nezbrinutoga otpada, otežan promet, … Stoga moramo hitno ustrojiti novo selo i ruralne prostore, koji bi zadovoljili sve suvremene pojedinačne i opće potrebe.
Za provedbu željenoga odgovorna je komunalna politika. Uprava se mora bolje i djelotvornije ustrojiti, a službenici i planeri stalno obrazovati. Nužno je izgraditi potrebnu infrastrukturu, riješiti pitanja vlasništva, ustrojiti poljoprivredu koja će poštivati okoliš. U svemu tomu nezaobilazna je samopomoć stanovništva.
U Hrvatskoj se obnova sela najčešće promatra kao građevinska obnova, a rijetko kao prostorno projektni zadatak sa socijalno kulturnom, ekonomskom i demografsko političkom dimenzijom. Dakle, obnovu sela treba smatrati zbrojom svih mjera na svim područjima. Jedinica lokalne samouprave  mora naći put, kako ostvarivati politiku jedinstvenoga, neposrednoga životnoga prostora svim svojim stanovnicima.
Slobodna država Bavarska obnovu sela organizirala je na tri razine:
–  nacionalnoj,
–  regionalnoj / županijskoj i
–  općinskoj.
Tijela na općinskoj i županijskoj razini prikupljaju interdisciplinarne projekte pod vodstvom stručnjaka (od poljoprivrede, turizma, zanata, poduzetništva, analize prirodnoga, kulturnoga i povijesnoga naslijeđa). Iz prijedloga projekata i aktivnosti izdvajaju se prioritetni. Uključivanje lokalnog pučanstva u projekte potiče daljnje aktivnosti i ostvaruje konkretne rezultate na terenu.
Duga tradicija seljačke organiziranosti u nas (susjedstvo, samopomoć, solidarnost, samodoprinos), koja je rezultirala dosadašnjom izgradnjom infrastrukture, jamči uspješan razvoj, uz određene ustrojbene pretpostavke. Tako i poljoprivredu moramo redefinirati. Za svaku regiju, županiju i općinu, moramo utvrditi položaj, grane i vidove poljoprivredne proizvodnje.
Prioritetno je prostorno planski utvrditi: poljoprivredno i urbano zemljište, rekreativne i strateške prostore. Jedino tako možemo zaustaviti devastiranje prostora i prirodno uključiti industriju, kao nadgradnju na ruralnom prostoru.
Ljude treba motivirati više nego ikada, jer su gospodarska neaktivnost i neinventivnost, sumnjičavost, rezerviranost i rezigniranost stanovništva, glavni razlozi otpora prema novitetima. Tu je ključno stalno obrazovanje, predavanja, tribine, …
U Bavarskoj je upravo društveni činitelj bio presudan za uspjeh gospodarstva u seoskim zajednicama. Ustrojen je cijeli sustav neformalnoga i formalnoga društvenoga djelovanja. Primjerice, u svakom selu, ili više njih redovito se uvečer (dnevno ili tjedno) okupljaju poljoprivrednici iste djelatnosti, druže se i međusobno savjetuju. Neformalno okupljanje i u drugim djelatnostima mnogo pridonosi uspjehu razvoja. Život na selu mora biti privlačan. Za to su potrebni poljoprivrednici i obrtnici, radnici i industrijski pogoni, uslužne djelatnosti (pošte, trgovine, banke i štedionice), ceste i putovi, ali prije svega učilišta, od dječjih do ustanova za profesionalno usavršavanje.
Budući da je turizam djelatnost budućnosti ruralnih područja svakako ga treba uključiti u razvojne planove. Naglašavamo razliku između turizma i rekreacije u ruralnim, ali već urbaniziranim područjima blizu gradova (rural-urban fringe, zeleni pojas grada – «Green belt») i turističkih djelatnosti u udaljenijim i izoliranijim ruralnim područjima.
Slobodno vrijeme tijekom vikenda, blagdana i praznika najčešće se provodi u ruralnim područjima, a godišnji odmori u primorskim ili planinskim odmarališnim središtima. Odvaja li stanovništvo više novca za  slobodno vrijeme, ruralni turizam dobiva veći gospodarski značaj, jer se produžuje vrijeme provedeno u ruralnim područjima.
Nakon prve razvojne faze ruralnoga turizma, u kojoj su prevladavali samoinicijativnost pružatelja usluga i ljudi koji su u ruralnim prostorima tražili mir i čistu prirodu, započinje proces planiranoga korištenja ruralnoga turizma u funkciji revitalizacije i transformacije ruralnih područja. Najpoznatiji primjer korištenja ruralnoga turizma u razvoju ruralnih područja je Austrija. Ruralni turizam i njemu komplementarne djelatnosti omogućile su dodatne prihode, koji su nadoknadili manjak prihoda od poljoprivrede. Uz to, intenzivna izgradnja komunalne infrastrukture, zaustavila je pad broja stanovnika ispod razine potrebne za održavanje društvenih institucija i servisa. U kontaktima s turistima ponovo je oživio kulturni život u spoju staroga i novoga, tradicije i modernoga. Karakteristična je umreženost seljačkih turističkih gospodarstava, kao posljedica kraćega boravka turista na pojedinačnim gospodarstvima.
U Europi regionalnih različitosti, nakon sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, u kojima je ruralni prostor promatran poglavito kroz poljoprivredu i programe zaštite kulturnoga naslijeđa, u osamdesetim godinama se sve više javlja planirani razvoj ruralnoga prostora: prostorno uređenje i valorizacija gospodarskih izvora, nove smjernice razvoja poljoprivrede i šumarstva, zaštita okoliša, zaštita kulturnoga krajobraza, arhitekturnoga naslijeđa, rješavanje socijalnih problema, …
Francuska država već pedesetih godina  potiče osnivanje «Gites Ruraux», tipičnih privatnih kuća za odmor turista. Ruralni turizam je osnovna sastavnica «Strategije za obnovu ruralnih prostora Nizozemske». Naglašena decentralizacija regijama prepušta razvijanje vlastitih programa u skladu sa smjernicama Strategije, a ističe se samo sukladnost s načelima ekologije i održivosti.
Dakle, svuda je ruralni turizam, zbog svojega karaktera i valorizacije prirodnih obilježja prostora kao gospodarskih izvora, važna karika u lancu održivoga razvoja. Udio poljoprivrede i šumarstva u razvoju odgovara stupnju društveno ekonomskoga razvoja.. Što je neko područje društveno ekonomski razvijeniji, to je značenje poljoprivrede i šumarstva manje i obrnuto.
Ranije je ruralni turizam bio korišten kao jedan, a ponekad i jedini način za zaustavljanje negativnih i degradacijskih procesa koji su zahvatili ruralna područja, jer im je omogućio stvaranje novih djelatnosti i održavanje postojećih. Time je doveo do smanjenja razlika u kakvoći života između grada i sela.
Turizam u mnogočemu ovisi o kakvoći okoliša. Ruralni turizam nastoji zaštititi i unaprijediti okoliš.
U Hrvatskoj su turistička seljačka obiteljska gospodarstva većinom izletnička gospodarstva, bez mogućnosti smještaja. Mješoviti oblici s obrtom ili slično, nude nešto veću ponudu. Turistička noćenja su iznimno važna u osiguranju prihoda, jer omogućuju duži boravak gostiju na obiteljskom gospodarstvu, a najčešće su povezana i s uslugom ponude hrane na samom gospodarstvu. Time se ne povećavaju samo prihodi gospodarstva, već se znatno podiže kakvoća ponude i doživljaj boravka.
Najveći udio broja noćenja na turističkim seljačkim gospodarstvima u ukupno ostvarenim noćenjima ima Dubrovačko-neretvanska županija (1%), a najmanji Zagrebačka županija i grad Zagreb (0,003 %). Prostori s najizraženijim obilježjima sveopće krize najmanje sudjeluju u turizmu na seljačkim obiteljskim gospodarstvima.
U potpori ruralnom razvoju, važna odrednica je zaštita životnoga prostora. Prije svega treba poticati lokalne zajednice da prepoznaju, očuvaju i unapređuju prirodne i kulturne vrijednosti svojih područja. Iznimno je važno podizanje svijesti o vrijednosti biološke i krajobrazne raznolikosti. Ove aktivnosti moraju biti usmjerene i prilagođene različitim dobnim i društvenim skupinama stanovništva (djeca, mladi, poljoprivrednici, žene, nevladine udruge, poslovni ljudi, lokalna samouprava). Potrebno je razviti motivaciju za sudjelovanje u očuvanju, razvoju i mogućnostima valorizacije biološke i krajobrazne raznolikosti te promovirati i razvijati sposobnost članova lokalne zajednice za timski rad na izgradnji identiteta seoskih područja.
Sve stanovnike treba osposobiti za poslovno i strukovno povezivanje (zadruge, strukovne udruge), vođenje poslovanja manjega opsega, samoorganiziranje radi promoviranja zajedničkih interesa i uspostavljanje partnerstva s drugim gospodarskim činiteljima i upravnim službama.
Njegovanju i razvoju kulturnoga života treba obratiti posebnu pozornost. Program obnove sela i održivoga razvoja traži izravnu i stalnu suradnju s arhitektima krajobraza, stručnjacima za ruralni razvoj i uređenje prostora, posebnim udrugama za njegovanje tradicije i kulturnoga naslijeđa, te što širim krugom stanovništva, kako bi se osigurala stalna dobra obaviještenost i protok značajnijih informacija putom formalnih i neformalnih kanala, a seljaci osposobili za partnersko sudjelovanje u odlučivanju o bitnim pitanjima života svoje i šire zajednice.
Iskustvo nas uči da će ukupna razvojna politika biti uspješna tek ako bude uspješna njena poljoprivredna sastavnica. Zato treba krenuti prema intenzivnom povrtlarstvu, stočarstvu, voćarstvu, izgradnji manjih preradbenih pogona, unaprijediti uslužne djelatnosti, povezati ih s turizmom, prometom i drugim djelatnostima.
Djelatna, planski vođena uloga uprave i samouprave podrazumijeva uspostavu sustava ruralnoga razvoja, izradu savjetodavnih paketa za poduzetnike, za tijela lokalne uprave i samouprave, organizirani prijenos znanja i vještina stanovništvu, kako bi lakše pronašli vlastite putove razvoja. Tako će se postupno doći do palete proizvoda i usluga s kojima pojedine regije, županije i općine mogu uspješno izaći na tržište.
Demokratska decentralizacija povećava odgovornost lokalnih samouprava za gospodarski razvoj. Lokalna samouprava mora promovirati gospodarski razvoj stvaranjem uvjeta koji podupiru privatna poduzeća. Ona mora postati središte gospodarskih djelatnosti, koje stalno utječe, a osobito u kriznim stanjima, na svoju gospodarsku budućnost.
Razvojna obilježja lokalnoga gospodarstva moraju biti:
–  neprekidnost razvojnih djelatnosti,
–  uklopljenost lokalnoga gospodarstva u nacionalnu gospodarsku politiku i plan,
–  lokalna samouprava je središte gospodarske aktivnosti,
–  lokalna samouprava utječe, usmjerava i stvara vlastitu gospodarsku budućnost,
–  lokalna samouprava utječe kadrovski, institucionalno, poslovno i financijski,
–  razvoj je rezultat rada i ulaganja privatnoga i javnoga sektora,
–  javni sektor stvara i održava okolinu (dobru poslovnu klimu) za razvoj poduzetništva.
Strateško planiranje je proces putom kojega zajednica može oblikovati svoju budućnost, a ne se samo pripremati za nju. Ono se mora provoditi  i u lokalnim samoupravama. Plan daje okvire za razvoj, a usmjerava se na djelatnosti najvećega prioriteta. Na temelju iskustva iz provedbe dopunjava ili se donosi nova strategija ili plan. Strateški plan se usmjerava na kritična, strateška pitanja i određivanje prioriteta, jer su izvori lokalne zajednice manji od zahtjeva koji se postavljaju pred nju.
Lokalno pučanstvo treba izvještavati o napretku i rezultatima. Javne tribine u ključnim trenucima omogućuje šire sudjelovanje zajednice.
Koraci strateškoga planiranja gospodarskoga razvoja su:
–  poticaj i dogovor o djelatnostima strateškoga planiranja,
–  ustroj radne skupine za planiranje,
–  snimak stanja,
–  provedba SWOT analize,
–  utvrđivanje dugoročnih ciljeva, prioriteta i kritičnih točaka,
–  izrada planova djelatnosti za rješavanje kritičnih pitanja,
–  izrada strateškoga plana gospodarskoga razvoja,
–  provedba, praćenje provedbe i ažuriranje plana.
Prije petnaestak godina, članice EU (tada EZ), izradile su opsežnu analizu stanja ruralnih regija. Analiza je pokazala, da postoje tri stalne skupine problema po kojima se mogu podijeliti ruralna područja, koji su temelj projekcije njihovoga razvoja:
1. Pritisak modernoga života zahvaća ruralna područja lako dostupna iz velikih gradova ili uz glavne prometnice i Sredozemno priobalje. Ona su uglavnom gusto naseljena, gospodarski razvijena (intenzivna, onečišćujuća poljoprivreda, nečisti industrijski pogoni), s brojnim sekundarnim rezidencijama, turističkim i rekreacijskim objektima, razvijenim uslugama, brojnim  domaćinstvima s mješovitim izvorima prihoda.
2. Ruralno propadanje, jer svi koji mogu i žele, napuštaju selo, ostaju stariji, pada natalitet, a mortalitet raste. To snižava standard života i kulturu stanovanja. Poljoprivredno zemljište se zapušta. Obiteljski posjedi su u pravilu mali i ne osiguravaju punu zaposlenost. Radnih mjesta izvan poljoprivrede je premalo, pa je malo domaćinstava s dvojnim izvorom prihoda, što generira siromaštvo. Sve to obilježava područja udaljenija od gradova.
3. Položaj marginalnoga područja, teže pristupačnoga (otoci, planine). Znakovi su slični ruralnom propadanju, ali naglašeniji. Razvojni izgledi su slabi, jer je ulaganje u osnovnu socijalnu i tehničku infrastrukturu izrazito skupo, te mu je upitna racionalnost.
EU je imala razvojni program LEADER 1 (Liasion entre action de developement de l’economie rurale, 1991.-1994.), a zatim LEADER 2 (1995.-1999.). U tijeku je LEADER + (2000.-2006.). Njime se koriste lokalne akcijske grupe, zajednice javnih i privatnih partnera, koji zajedno oblikuju, stvaraju strategiju i razvojne mjere seoskih područja.
Prvi programski zadatak je stjecanje sposobnosti natjecanja na tržištima.
Drugi su ruralne inovacije koje sadrže različite mjere: tehničku podršku ruralnom razvoju, profesionalno obrazovanje, podršku ruralnom turizmu, malim poduzećima, komercijalizaciju poljoprivrednih, šumskih i ribarskih lokalnih proizvoda, čuvanje i oplemenjivanje okoliša i životnoga prostora.
Treći planski zadatak je transnacionalna kooperacija.
Četvrti zadatak je stvaranje europske mreže ruralnoga razvoja.
U provedbi su veliki iznosi. S manje sredstava mi možemo, u fazama, napraviti više, ako znamo što hoćemo. Ali, tada planiranje i provedba ruralnoga razvoja traži široko obrazovane stručnjake.
Poljoprivreda ostaje najveći korisnik i potrošač ruralnoga prostora, pa je najodgovornija za njegovo stanje. Kako se razvoj ne može temeljiti samo na poljoprivredi, agrarna politika je samo jedna od sastavnica politike ruralnoga razvoja.
Budućnost ruralnih područja bitno ovisi o tomu hoće li ljudi tamo naći zaposlenje. To se odnosi i na onu radnu snagu, koja je zbog tehnološkog napretka u poljoprivredi postala viškom. Povećanje broja poduzeća ključ je povećanja broja radnih mjesta. Uz to, treba stvoriti mogućnost dodatne i sporedne zarade za poljoprivrednike u sasvim novim djelatnostima, ali i u javnim radovima, primjerice u poboljšanju infrastrukture i obnovi sela (izgradnji cesta i seoskih putova, uređenju seoskih trgova, društvenih domova, okupljališta i zgrada za slobodno vrijeme i rekreaciju).
Infrastruktura i suprastruktura moraju u svim svojim dijelovima doseći razinu onih u urbanim sredinama.
Pravi kapital ruralnoga prostora su njegovi stanovnici, njihova radišnost, znanje, pozitivan stav, međugeneracijsko razmišljanje za dobrobit slijedećih naraštaja.
Ruralna područja imaju budućnost ondje, gdje su građani spremni zalagati se za životni prostor svoje domovine!

UKRATKO O RURALNOM RAZVOJU

Hrvatski ruralni prostor obilježavaju:
– poljoprivreda i šumarstvo kao osnovne grane djelatnosti,
– slabo razvijena infrastruktura (vodovod, kanalizacija, plinofikacija, …) i
– slabo razvijeno zdravstvo, prosvjeta, šport, kultura, …),
– tradicijski oblici kulture, socijalna susjedska i rodbinska integracija i povezanost.
Ruralni prostori u suvremenoj Europi prerastaju u ekološki ugodna obitavališta, koja sustavno dobivaju urbanu infrastrukturu i opremu, te laku i brzu povezanost s drugim naseljima u okolici i državi. Manjina stalnih stanovnika radi u tim naseljima, a većina izvan mjesta stanovanja. Takvi prostori imaju budućnost.
Oni su zelene oaze ekološke ravnoteže, područja mira i odmora od dinamičnoga i stresnoga gradskoga okruženja.
Za pokretanje i održavanje razvoja neophodni su ljudi.
Zato će općinske i županijske vlasti u ruralnom prostoru morati ponuditi bolje uvjete ne samo stručnjacima, nego i svima drugima koji tu žele raditi i živjeti.
Budući da taj neizbježan razvojni preduvjet skup, morati će restrukturirati svoje proračune i razvojne ciljeve.
Po rangu prioriteta razvoja ruralnih područja, na vrhu je razvoj gospodarskih subjekata preradbenih djelatnosti, koji koriste lokalne izvore. Oni su usis viškova, sirovina, poluproizvoda i radne snage. U ukupnom razvoju gospodarstva, a još više na ruralnim područjima male tvrtke imaju sve značajniju ulogu. U lokalnim okvirima često i značaj velikih poduzeća urbanih sredina.
Suvremeni ruralni krajevi imaju:
– sve složeniju stambenu funkciju,
– poljoprivredno proizvodnu,
– industrijsku funkciju,
– funkciju infrastrukture u službi  bližih urbanih sredina,
– funkciju korištenja slobodnoga vremena.
Jedinica lokalne samouprave mora prostorno planski utvrditi: poljoprivredno i urbano zemljište, rekreativne i strateške prostore. Jedino tako možemo zaustaviti devastiranje prostora i prirodno uključiti industriju, kao nadgradnju na ruralnom prostoru.
Tijela na općinskoj i županijskoj razini moraju prikupljati razvojne projekte pod vodstvom stručnjaka (od poljoprivrede, turizma, zanata, poduzetništva, analize prirodnoga, kulturnoga i povijesnoga naslijeđa). Iz prijedloga projekata i aktivnosti izdvajaju se prioritetni.
Mora prevladati gospodarska usmjerenost lokalne samouprave, jer razvijajući gospodarstvo, lokalna samouprava povećava svoj proračun sudjelujući u porezima, te tako može pružati sve više usluga svojim građanima na sve višoj razini.
Prioritetno je ljude motivirati više nego ikada, jer su gospodarska neaktivnost, neinventivnost,  sumnjičavost i rezerviranost glavni razlozi otpora prema novitetima. Tu je ključno stalno obrazovanje, predavanja, tribine, …
Jedinice lokalne samouprave moraju prepoznati, očuvati i unapređivati prirodne i kulturne vrijednosti svojih područja. Ove aktivnosti moraju biti usmjerene i prilagođene različitim dobnim i društvenim skupinama stanovništva (djeca, mladi, poljoprivrednici, žene, nevladine udruge, poslovni ljudi, lokalna samouprava). Potrebno je razviti motivaciju za sudjelovanje u očuvanju, razvoju i biološke i krajobrazne raznolikosti te promovirati i razvijati sposobnost članova lokalne zajednice za timski rad na izgradnji identiteta seoskih područja.
Neprocjenjivu ulogu u tomu ima učeničko zadrugarstvo. Učeničke zadruge su doprinijele stvaranju proizvodnih navika kod učenika, te su bile putokaz u profesionalnom usmjerenju. Zato ih treba obilno poticati, te popuniti modernim sadržajima, korisnim za očuvanje i razvoj ruralnoga prostora. Jedna, samo prividno nevažna mjera, je obnova školskih vrtova. Oni su doprinosili razvoju poljoprivrede, jer su se učenici učili novim metodama.
Njegovanju i razvoju kulturnoga života treba obratiti posebnu pozornost.
Djelatna, planski vođena uloga uprave i samouprave podrazumijeva uspostavu sustava ruralnoga razvoja, izradu savjetodavnih paketa za poduzetnike, za tijela lokalne uprave i samouprave, obuku općinskih i županijskih struktura za provedbu razvojnih projekata, organizirani prijenos znanja i vještina stanovništvu, kako bi lakše pronašli vlastite putove razvoja, pomoć u izradi strategija i razvojnih spisa. Tako će se postupno doći do palete proizvoda i usluga s kojima pojedine regije, županije i općine mogu uspješno izaći na tržište.
Budući da je turizam djelatnost budućnosti ruralnih područja svakako ga treba uključiti u razvojne planove.
Naglašavamo razliku između:
– turizma i rekreacije u ruralnim, ali već urbaniziranim područjima blizu gradova (rural-urban fringe, zeleni pojas grada – «Green belt») i
– turističkih djelatnosti u udaljenijim i izoliranijim ruralnim područjima.
Svi mi zajedno
moramo hitno ustrojiti novo selo i ruralne prostore,
koji će zadovoljiti sve suvremene pojedinačne i opće potrebe.

STRATEŠKE SMJERNICE ZA RURALNI RAZVOJ
Vijeće za poljoprivredu postiglo je u lipnju politički dogovor o strategiji ruralnog razvoja. Na temelju tog dogovora Komisija je pripremila strateške smjernice za razdoblje 2007.-2013. Službeno bi trebale biti usvojene ove jeseni. To bi omogućilo da države članice u prvoj polovici 2006. razrade detaljne nacionalne programe kako bi početkom 2007. počela njihova provedba
Strateške se smjernice odnose na šest područja:
1. Povećanje konkurentnosti poljoprivrede i šumarstva
2. Unapređenje okoliša i prirode
3. Unapređenje kvalitete života u ruralnim područjima i poticanje diverzifikacije
4. Izgradnja lokalnih sposobnosti za zapošljavanje i diverzifikaciju
5. Transponiranje prioriteta u programe
6. Komplementarnost različitih instrumenata Zajednice.
Za svaki skup prioriteta Komisija je predložila ključna područja djelovanja, koja podrazumijevaju identificiranje područja u kojim potpora EU stvara najveću dodanu vrijednost na razini EU te njihovo povezivanje s glavnim prioritetima (zacrtanim u agendi iz Lisabona i Göteborga). Nadalje, valja osigurati sukladnost s drugim politikama EU, osobito kohezijskom i zaštitom okoliša te pratiti primjenu nove, tržišno orijentirane zajedničke poljoprivredne politike i restrukturiranje koje će ona iziskivati u starim i novim članicama.
Strateške bi smjernice morale omogućiti korištenje fondova ruralnog razvoja na razne načine u pojedinim državama članicama, ovisno o njihovim specifičnim potrebama. Smjernicama se predviđa mogućnost korištenja iskustva u provedbi različitih programa, npr. Leader, kako bi se potaknuo pristup ruralnom razvoju «odozdo prema gore». Politika ruralnog razvoja, nakon reforme zajedničke poljoprivredne politike kojom se u poljoprivredu unose tržišni elementi, postaje sve važnija. Usto, kako ruralna područja čine oko 90% teritorija proširene EU, njihov je razvoj važan za ispunjavanje ciljeva Lisabonske strategije (rast i stvaranje novih radnih mjesta) te za omogućavanje održivosti u skladu s ciljevima iz Göteborga.

One Comment

  1. joj koliko riječi na papiru

    jesil napunio silose


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: