Tijekom veljače, izvijestio je prije dva dana Državni zavod za statistiku (DZS), promet u trgovini na malo u segmentu potrošnje voća i povrća bio je 10,7 posto manji nego u istom mjesecu prethodne godine, na potrošnji ribe i morskih proizvoda pad je iznosio čak 20,8 posto dok je u asortimanu mesa i mesnih proizvoda bio veći za 7,7 posto. Prema podacima Tržišnog informacijskog sustava u poljoprivredi (Tisup), koji djeluje pri Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnoga razvoja, voće je na veletržnicama ove godine redom skuplje nego u istom razdoblju 2007., dok je povrće selektivno poskupjelo, a svježe meso u većem broju vrsta ima niže cijene nego prošle godine.
Lanjska pšenica
Za razliku od prezentirane cjenovne lepeze Tisupa na veletržnicama, odnosno u pogonima nacionalne mesne industrije na štandovima gradskih tržnica, kao i u mesnicama, na sceni je sasvim suprotna slika. Tako kilogram kupusa ili kelja na zagrebačkom Dolcu nije moguće kupiti ispod 10 kuna, kilogram češnjaka je 25-30 kuna, dok kilogram graha stoji i do 50 kuna, a jabuka 7-20 kuna. Teletina, ovisno o kategoriji, ima cijenu u rasponu od 50 do gotovo 100 kuna, junetina se vrti između 40-60, dok je janjetinu moguće dobiti za 60-70 kuna. Vrijeme jeftine hrane odlazi u prošlost, ta se konstatacija od prošle jeseni u dnevnoj komunikaciji čuje sve češće, a Hrvatska bi se, vrlo je izvjesno, uskoro mogla suočiti s novim valom poskupljenja. To je postalo evidentno s (ne)očekivanim poskupljenjem žitarica, poglavito pšenice i kukuruza koji su na godišnjoj razini zabilježili rast cijena iznad 100 posto. Dok se, primjerice, pšenica iz prošle žetve najčešće tražila za kunu po kilogramu, već s početkom 2008. tvrtke iz mlinarsko-pekarske industrije, koje žele pravodobno osigurati dostatne količine krušarice, ugovarale su otkup i po dvije kune za kilogram, a žetva je još daleko. Naime, tona pšenice u siječnju 2007. stajala je 898,66 kuna te kukurza 878,11 kuna, da bi ovogodišnji siječanj tonu pšenice digao na 1729,56, a kukuruza na 1545,43 kune. Zbog drastičnog skoka cijena stočne hrane velika je ponuda stoke što, naravno, ruši i cijenu otkupa premda krajnji kupci za sada baš i nemaju koristi od ‘proklizavanja’ tih cjenika. Za novi rast cijena bit će zaslužna i prilagodba normativima koje diktira Europska unija. Hrvatska ima nultu stopu PDV-a za kruh, mlijeko, lijekove, knjige i ortopedska pomagala što ne može ostati dugoročno. Uz to, morat će uskladiti trošarine s EU, što donosi promjenu cijena još ovoga ljeta kod energetskih proizvoda (ugljen, prirodni plin, električna energija) te alkohola i duhana.
Domaća proizvodnja
Na više cijene, bez svake sumnje, trag urezuje i činjenica da Hrvatska zbog sve manje obrađenih oranica ne proizvodi hrane u količinama koje bi zadovoljile potražnju domaćeg tržišta. Tako je u jesenskoj sjetvi 2006. bilo obrađeno 257.220 hektara, a 2007. tek 224.148 ha. Pod pšenicu je lani stavljeno čak 19 posto manje površina nego u jesen 2006. Osim šećerne repe i krumpira, u 2007. zabilježen je manji prinos svih ostalih poljoprivrednih kultura. Ništa bolja slika nije ni u stočnoj proizvodnji gdje je u 2007. ostvareno povećanje u proizvodnji kozjeg mlijeka (9 %), peradi (6 %) te kravljeg mlijeka samo jedan posto, dok je u svim ostalim segmentima zabilježen pad proizvodnje. U međuvremenu, statistika je izvijestila da su industrijski proizvodi iz ožujka na veljaču 2008. rasli 0,8 posto, na godišnjoj razini rasli su 7,6 posto. Proizvodnja hrane i pića, također na godišnjoj razini, evidentirala je rast cijena od 9,3 posto pa ti podaci također slute mogući cjenovni udar.
Inače, Hrvatska je na izvozu hrane u 2007. godini ostvarila 5,43 milijarde kuna, dok je istodobno na uvozu hrane imala trošak 9,58 milijardi. O snazi nacionalne poljoprivredno-prehrambene industrije svjedoči i DZS: lani je zabilježen 115 milijuna kuna manji izvoz hrane nego 2006., a istodobno je uvoz bio veći 553 milijuna kuna. Svijetla točka u izvozu hrane posljednjih je godina bila tek 2006., kada je prema 2005. izvoz rastao 34,7 posto (1,43 mlrd/kn), dok je uvoz bio veći 13,8 posto. Snažan rast u 2006. potaknule su kava i čokolade, žitarice, šećer i ribe, ti su proizvodi dali 3,62 milijarde izvoznih kuna. Uz iznimku žitarica, čiji je izvoz 2007. prema 2006. bio veći za 79,4 posto, ostali su brendovi zakazali, a najdrastičnije kava i čokolade, gdje je izvoz pao sa 945 na 426 mil. kuna. Unatrag tri godine raste izvoz žive stoke, u 2005. iznosio je 11,95 milijuna kuna, da bi 2007. dao 73,32 mil. kuna. Taj optimizam ruši uvoz živih životinja u 2007. za što je potrošeno 706,55 mil. kuna, što je 90,4% prema 2006. godini. Slično je stanje s voćem i povrćem. U 2007. izvoz povrća i voća bio je veći 71 milijuna kuna u odnosu na 2006., na uvoz povrća i voća u 2007. potrošeno je 186 milijuna kuna više nego 2006.
Prihodi i cijene
‘Budući da su odlukom politike poskupljenja hrane i motornih goriva koja su se dogodila početkom ove godine zaustavljena do ljeta, moglo bi se dogoditi da nam jesen bude vrlo vruća. Povjerenstvo za cijene sastalo se samo jednom, za poljoprivredu i energente nijednom. Mislim da je krajnje vrijeme da se prestane s ad hoc mjerama i konačno potpiše novi socijalni sporazum kako se ujesen ne bi dogodio ‘toplinski udar’ zbog skupoće. Stoga ćemo i na najavljenom prosvjedu inzistirati da prihodi prate porast cijena. Vlada mora prihvatiti ozbiljnost situacije, u protivnom prijeti vrlo snažan udar na standard najvećeg dijela populacije stanovništva.”
Farmeri s gubitkom
“Cijena stočne hrane otišla je u nebo pa se uzgajivači rješavaju ne samo grla zrelih za klaonicu nego mahom i ostalih. Repromaterijal i dalje poskupljuje, unatrag 2-3 mjeseca oko 15-20 posto, što prijeti urušavanju teško dostignutih količina u stočarskoj proizvodnji. Država mora simulirati tržni red da bi se proizvodnja održala jer farmeri posluju s gubitkom. Baby Beef udruga drži 80 posto proizvodnje junadi i traži od Vlade da intervenira te za kilogram žive vage junadi odobri 4-5 kuna, a za ‘toplu’ polovicu 6 kuna kako bi se izbjegli daljnji potresi na tržištu.
Voćarstvo u krizi
‘Skupo voće najbolja je ilustracija krize u kojoj se nalazi hrvatsko voćarstvo. Osim mandarina, uvozimo sve ostalo voće uz godišnji trošak od 150-180 milijuna eura. Od osamostaljenja države uvoz voća stajao nas je gotovo tri milijarde eura. Hrvatska voćarska zajednica izradila je projekt koji traži da se investira jedna milijarda eura u podizanje 40.000 hektara voćnjaka i već za koju godinu mogli bismo, ne samo zadovoljiti potražnju domaćeg tržišta, nego godišnje imati voća za izvoz u vrijednosti 400 milijuna eura. U svakoj razvijenoj državi voćarstvo je strateška grana, do ulaska u Europsku uniju mora se napraviti zaokret.
