Američke korporacije tuže indijske seljake zbog kršenja patentnih prava

Patentiranje sjemena dovelo je do krize u poljoprivredi i do krize hrane ali i do velikih profita američkim biotehnološkim korporacijama. Prema posljednjim podacima Nacionalnog ureda za podatke o kriminalu u Indiji se svakih 12h ubije jedan seljak.

Sjeme je prva karika u hranidbenom lancu, i suverenost nad sjemenjem temelj je suverenosti hrane. Ako seljaci nemaju vlastito sjeme ili pristup slobodno oprašivajućem (stranoplodnom) sjemenju koje mogu sačuvati, poboljšati i razmijeniti, nemaju suverenost nad hranom, posljedično ne postoji ni suverenost hrane, piše poznata indijska nuklearna fizičarka i aktivistica Vandana Shiva u tekstu napisanom za Aljazeeru.

Vandana Shiva poznata je po tome što je na Međunarodnom sudu u Strasbourgu dobila tužbu protiv američke biotehnološke korporacije Monsanto koja je planirala patentirati jedno svojstvo tradicionalnog indijskog drveta Neem.

Shiva smatra da sve dublja poljoprivredna kriza i kriza hrane ima korijene u sustavu opskrbe sjemenjem, te u sve manjoj raznolikosti sjemenja i suverenosti nad sjemenjem.

Pravo na sjemenje

Suverenost nad sjemenjem uključuje i pravo seljaka da čuvaju, uzgajaju i međusobno izmjenjuju sjeme, zatim pravo na slobodan pristup sjemenju koje može biti sačuvano, te pravo na nepatentirano genetički neizmijenjeno sjemenje, koje nema vlasnika i koje ne kontroliraju korporacije.

Suverenost nad sjemenom temelji se na bioraznolikosti, te na ponovnoj afirmaciji sjemenja kao općeg i javnog dobra.

Posljednjih dvadesetak godina događa se ubrzano smanjenje raznolikosti sjemenja, dok se kontrola nad sjemenjem počela svoditi na nekoliko velikih korporacija. Na UN-ovoj konferenciji o genetičkim resursima kod biljaka 1995. izviješteno je da je zbog uvođenja “modernih” varijanti koje se uzgajaju kao monokulture nestalo 75 posto bioraznolikosti sjemenja. Od tada do danas pad raznolikosti se ubrzao.

Donošenje sporazuma Svjetske trgovačke organizacije (WTO) o pravima intelektualnog vlasništva vezanog za trgovinu ubrzalo je širenje genetički promijenjenog sjemenja kojeg je moguće patentirati i nad kojim je moguće naplaćivati prihode od autorskog prava.

Općim sporazumom o tarifama i trgovini seljacima u nekim dijelovima svijeta zabranjeno je da čuvaju sjemenje i uvedeni su patenti i prava na intelektualno vlasništvo. Posljedica toga su uvelike povećane poljoprivredne površine GMO kukuruza, soje, pamuka i kanole.

Prijetnje suverenosti sjemenja

Diljem svijeta uvode se obvezatne registracije sjemenja, što onemogućuje malim farmerima da uzgajaju vlastito sjeme i prisiljava ih na ovisnost o velikim kompanijama koje ujedno patentiraju i sjemenje otporno na klimu koje su razvili ti isti farmeri. Time korporacije potkradaju seljake prisvajajući njihovo znanje o sjemenu i njihovo sjeme.

Druga prijetnja suverenosti sjemenja je genetička kontaminacija. Indija je izgubila prirodni pamuk kontaminacijom Bt pamukom – vrsta pamuka koja sadrži pesticidnu bakteriju Bacillus thuringiensis. Kanada je izgubila sjeme kanole koje je kontaminirano GMO Roundup Ready kanolom. Meksiko je izgubio prirodni kukuruz zbog kontaminacije Bt pamukom.

Nakon kontaminacije, biotehnološke korporacije tuže farmere zbog kršenja patentnih prava. Zbog toga se više od 80 skupina udružilo kako bi spriječili Monsanto da tuži farmere čije je sjemenje kontaminirano.

Nakon kontaminacije prirodnog sjemenja i ovisnosti farmera o kontaminiranom GMO sjemenju koje moraju plaćati korporacijama nastaju dugovi. Indija, zemlja pamuka izgubila je raznolikost pamukovog sjemenja i suverenost nad sjemenom pamuka. Više od 95 pamuka te velike zemlje kontrolira Monsanto, a dužničke stupice koje pritom nastaju natjerale su stotine tisuća indijskih seljaka na samoubojstvo. Od 250 000 indijskih seljaka koji su počinili samoubojstvo više od 95 posto njih bavilo se uzgojem pamuka.

Izbori2011: daj mi nešta…

Čudnovato je stanje na našoj „ zelenoj „ sceni, ako je još uopće u Hrvatskoj ima.

Oko sedamsto ekoloških i srodnih im udruga te  milijuni eura „povučenih“ iz EU fondova za često besmislene, društveno nekorisne i „samozapošljavajuće“  projekte, pojele su zelenu civilnu scenu u Hrvatskoj. Zelene stranke su “osebujne” kao i ostale političke stranke. Javnost više ne podržava eko-akcije i kampanje, možda zbog vrlo slabih ili nikakvih rezultata koje su te akcije davale. Prisjetimo se zadnje, najveće zagrebačke afere sa Cvjetnim trgom i HOTO grupom, pa preko  nacionalne  kampanja oko izrade  Energetske strategije i neisključivanja planova za izgradnju nuklearke u Hrvatskoj. Bilo je tu i Rockwola, DružbaAdrije, bitke protiv Hrvatskih voda, itd,itd. Pa čak je i zadnja „kampanja“ grupe ekoloških aktivista koja je imala za cilj smjenu tadašnje ministrice okoliša Marine Matulović Dropulić, na koncu pokazala negativan učinak po okoliš. U trenutnoj kampanji „Izbori 2011“ za novo osvajanje  saborskih stolica spominje se nekoliko zelenih stranaka koje se samostalno ili udružene s nekim drugim „političkim opcijama“ nude građankama i građanima Hrvatske.   Na njihovim listama pojavio  se manji broj  imena nekadašnjih „favorita“  zelene scene u Hrvata, ali sada u sasvim drugačijem položaju: umjesto lidera, više su kao neki podupirači (Kandidature predali Zeleni zajedno…, Bez kompromisa… ) Jedna od zelenih stranaka koja sama hrli u osvajanje glasova jest Zelena lista.

 

Stanjem „zelenih“ u Hrvatskoj odavna se bave stručnjaci. Što su rekli i napisali, podsjetimo: Mirela Holy, Ima li zelena opcija perspektivu u Hrvatskoj?, Zoran Oštrić, Zelenoidi nastupaju, grupa autora,  časopis AGENDA , Alert, Društvene aktiviste građani još doživljaju kao…

I na kraju, dok se „zeleni“ u Europi, Austrilij, SAD, Africi zaista bore za zaštitu planete, regije, mikroregije, u Hrvatskoj je kao u balkanskoj krčmi: daj što daš, samo mi daj nešta….

Liljanka Mitoš-Svoboda