Skip navigation

Uljuljkani u komfor globalne tržišne ekonomije u kojoj svakodnevno uživamo u blagodati toplih ili rashlađenih ureda i stanova, udobnim automobilima i tehnološkim pomagalima, razmaženi od hrane koja do nas često putuje i više tisuća kilometara, dok kupujemo stvari koje nam ne trebaju, ali gode taštini i grade status u društvu, ne razmišljamo o tome da smo za klimatske promjene odgovorni svi mi, a ne samo bogati zapadni industrijalci i korumpirani bezobzirni političari.

Fenomen klimatskih promjena definitivno je postao mainstream tema kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Iako mi se još prije nekoliko godina, u vrijeme dok sam radila u Ministarstvu zaštite okoliša i slala priopćenja u kojima smo hrvatsku javnost informirali o Kyoto i Montrealskom protokolu, Danu ozonskog omotača i sličnim temama, činilo da će medijska i opća javnost veću pažnju ovim problemima posvetiti tek za kojih desetak godina, kaotična stvarnost poremećenih godišnjih doba i njihovih dosadašnjih obilježja toliko je eskalirala da ju više nije moguće ignorirati. To govori kako su manifestacije klimatskih promjena svakim danom sve vidljivije, brže i alarmantnije te sam stoga iznimno sumnjičava prema prognozama klimatologa koji katastrofične scenarije predviđaju tek od sredine prema kraju ovog stoljeća. Bojim se da rapidne klimatske promjene s kojima se suočavamo u posljednjih pet godina govore o tome kako apokaliptične scenarije možemo očekivati puno, puno prije. Osim interesa javnosti za ekološke probleme povezane s klimatskim promjenama, u posljednjih pet godina promijenilo se i mišljenje većine znanstvenika o tome što je uzročnik klimatskih promjena te sada većina tvrdi da su klimatske promjene ipak uzrokovane djelovanjem čovjeka, a ne rezultat uobičajenih prirodnih klimatskih ciklusa.

Uljuljkani u komfor globalne ekonomije

Dok sam radila u spomenutom Ministarstvu, bila sam zabrinuta zbog posljedica antropogenog djelovanja na okoliš, ali sam optimistično vjerovala kako je odgovornim ponašanjem prvenstveno najodgovornijih i najbogatijih država svijeta te primjenom odredbi Kyoto protokola moguće zaustaviti ili barem donekle usporiti razorne posljedice nesmiljene ljudske destrukcije okoliša. Danas u to više ne vjerujem. Ne vjerujem kako je moguće zaustaviti i spriječiti ekološku katastrofu koja se vidi ponajviše iz svakodnevne metastaze klimatskih promjena, ne vjerujem da je to moguće čak ni u slučaju da se SAD, Rusija i druge industrijski moćne države svijeta već sutra počnu odgovorno odnositi prema okolišu te smanje emisije stakleničkih plinova i više od onoga što zahtjeva Kyoto protokol. Mogućnost reverzibilnog procesa, povratka na ranije stanje pa čak ni konzervacija postojećeg, iako za okoliš neprihvatljivog stanja, danas više nije realna. To nas nužno suočava s vrlo crnim scenarijem budućnosti ne samo čovječanstva, već nažalost i svih biljnih i životinjskih vrsta s kojima dijelimo jedinu nam planetu Zemlju.

Zbog toga simbolične geste tipa ‘pet minuta mraka u borbi protiv klimatskih promjena’ predstavljaju guranje glave duboko u pijesak i zatvaranje očiju pred deprimantnim činjenicama. Dok smo nedavno poslušno gasili svjetla, nismo činili ništa drugo no ‘prali’ našu vlastitu, kolektivnu nečistu savjest. Raskošno uljuljkani u komfor globalne tržišne ekonomije u kojoj svakodnevno uživamo u blagodati toplih ili rashlađenih ureda i stanova, udobnim automobilima, tehnološkim pomagalima i sredstvima za rad, strojevima za suđe i rublje, razmaženi od hrane koja do nas često putuje i više tisuća kilometara, dok u avionima u nekoliko sati prevaljujemo i nekoliko tisuća kilometara u par sati neprestalno zureći u sat, dok kupujemo stvari koje nam ne trebaju, ali gode taštini i grade status u društvu, ne razmišljamo o tome da smo za klimatske promjene odgovorni svi mi, a ne samo bogati zapadni industrijalci i korumpirani bezobzirni političari. A kada to i shvatimo, ne mijenjamo svoje ponašanje jer smo duboko u sebi uvjereni da bi naša odgovornost prema okolišu predstavljala samo izoliranu, simboličnu gestu koja ne bi ništa promijenila. A još dublje u sebi svjesni smo toga da smo toliko srasli sa svim prednostima i komoditetima koja nam pruža civilizacija u kojoj živimo da se ne želimo, pa čak i da se ne možemo promijeniti. Jer svi smo mi djeca potrošačke kulture koju od rođenja uzimamo kao nešto što je samo po sebi razumljivo.

Granice rasta

Klimatske promjene samo su vrh sante leda, najuočljivija manifestacija antropogene destrukcije okoliša, pa slijedom toga sprječavanje nekontroliranih emisija stakleničkih plinova u okoliš, odnosno prekomjernog onečišćenja atmosfere nikako ne može učinkovito spriječiti ekološku katastrofu u koju smo zakoračili i svakim danom sve više tonemo. Iako mediji upozoravaju kako pregrijavanje Zemlje uslijed emisije stakleničkih plinova danas predstavlja najveći ekološki problem s kojim se sučeljava međunarodna zajednica, to nije posve točno, odnosno predstavlja veliko pojednastavljenje složenih okolnosti kojima se ljudskim aktivnostima svakodnevno i nepovratno već desetljećima, pa i stoljećima sustavno uništava okoliš. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća veliku pozornost izazvao je tekst D. Meadows The Limits to Growth (Granice rasta) koji je razotkrio vezu između svih relevantnih čimbenika u degradaciji okoliša. U Granicama rasta povezana su ubrzana industrijalizacija, nekontrolirani rast broja stanovnika, široko rasprostranjena pothranjenost te iskorištavanje neobnovljivih izvora sa zagađivanjem okoliša. Svi prethodno spomenuti elementi međusobno su povezani na mnogo načina, a zaključak izvješća je da će se granice rasta na planeti doseći za manje od sto godina ukoliko se nastavi sadašnji trend svih čimbenika (industrijalizacija, rast stanovništva, glad u svijetu, iscrpljivanje prirodnih izvora, degradacija okoliša). To će rezultirati velikim padom industrijske proizvodnje te smanjenjem broja stanovnika.

Meadows zaključuje kako je takvu crnu prognozu moguće izbjeći uspostavom uvjeta ekonomske i ekološke stabilnosti koji su održivi u daljoj budućnosti, odnosno, zaključuje da što prije svjetska politika prihvati realizaciju održivog razvoja ljudskog društva te krene s implementacijom smjernica održivog razvoja, to će se ranije pokazati pozitivni rezultati te politike. Ono što se u osamdesetim godinama prošlog stoljeća još činilo kao realno rješenje, bez obzira na to što je ono bilo prvenstveno motivirano interesima zapadnog kapitala i željom da se što je moguće duže zadrži dosegnuti civilizacijski komfor, danas više nije ostvarivo jer su pokrenuti procesi već predaleko otišli u destrukciji okoliša.

Iluzija radikalnih eko-pokreta

U okviru ekoloških pokreta paralelno s konceptom održivog razvoja pojavila su se i izuzetno kritička promišljanja ovog koncepta, posebice među aktivistima četvrte generacije pokreta zaštite okoliša, odnosno među etičarima zaštite okoliša – dubinskim ekolozima i ekofeministkinjama. Radikalne eko skupine poput ekofeministkinja i dubinskih ekologa kritiziraju ideju održivog razvoja jer smatraju kako bez drastične promjene razmišljanja o postavkama cjelokupne (zapadne) civilizacije nije moguće postići nikakav napredak u pitanjima zaštite okoliša. Osim razvoja eko-svijesti, etičari zaštite okoliša predlažu prihvaćanje života u malim, ekološki uravnoteženim zajednicama koja preživljavaju prakticiranjem ekološke poljoprivrede i drugih za okoliš prihvatljivih praksi kao način za izlazak iz sadašnje ekološke krize.

Koliko god njihove ideje zvuče primamljivo svima koji imaju senzibilitet prema ekološkoj problematici, i to ne samo kroz prizmu brige za gospodarski razvoj i buduću egzistenciju čovječanstva, već i kroz moralnu skrb za druge vrste na Zemlji, činjenica jest da su takve eko-radikalne ideje utopijske. Martin Lewis u knjizi Green Delusion opravdano upozorava na nekoliko slabosti radikalnih ekoloških pokreta te čak naglašava kako radikalni pokreti ugrožavaju zaštitu i očuvanje okoliša potencijalnim otuđenjem javnosti te protivljenjem tehnologiji i reformama koje su korisne za okoliš. Lewis naglašava kako je vizija ljudskih bića koja žive u harmoniji s prirodom nemoguća predodžba raja te bi umjesto toga ljudi trebali povećati svoju udaljenost od prirode kako bi održali dostupnost resursa ne-ljudskim vrstama. U nastavku knjige naglašava prednosti urbanizacije u odnosu na povećanje povezanosti ljudi sa zemljom: odmicanje od utilitarističkog ekološkog gledišta, ekološki pokreti u zemljama Trećeg svijeta smješteni su u gradovima, urbanizacija je povezana sa smanjenjem obilja. Spomenuti argumenti direktno se usmjeravaju na trenutne slabosti ekološkog ozdravljenja osiguravanjem široke podrške, potencijalnom kontrolom eksplozije populacije u zemljama Trećeg svijeta te ostavljanjem prirode na miru. Jedini mogući pristup ovoj teoriji urbanizacije jest korištenje odgovorne tehnologije koja će ljude učiniti manje ovisnima o prirodnim resursima te gradove u kojima stanuju učiniti manje otrovnima.

Lewisov prijedlog za postizanje ekološke stabilnosti i ravnoteže na Zemlji dijametralno je suprotan idejama etičara zaštite okoliša, ali je mnogo realniji. Činjenica jest da nas takav koncept osuđuje na život u urbanim megapolisima u kojima će vjerojatno, baš kao u scenarijima mračnih eko distopija, vladati određena vrsta eko-terorizma od strane vladajućih institucija i to s opravdanjem zaštite okoliša i preostalih prirodnih oaza. No očekivati da će ljudska svijest u sljedećih desetak godina toliko evoluirati da ćemo iz moralnih razloga sami prihvatiti kontrolu rađanja, asketski način života koji podrazumijeva uzimanje samo onog osnovnog iz prirode i okoliša, moralnu skrb za druge ljude i druge vrste, a što je osnovni preduvjet za realizaciju ideje življenja u malim ekološki uravnoteženim zajednicama, čini mi se jako nerealnim i u konačnici duboko nemoralnim rješenjem. No, bez obzira na to kakav nas scenarij u budućnosti očekuje, događanja kojima svakodnevno svjedočimo govore o dekadenciji civilizacije u kojoj smo se rodili i u kojoj živimo. To znači da se nalazimo na kraju jednog dugog razdoblja, odnosno da svjedočimo rađanju jednog novog razdoblja. O tome govore i poznati teoretičari održivog razvoja.

Velika tranzicija

Teoretičari održivog razvoja King i Schneider u The First Global Revolution (Prva globalna revolucija) razlažu ideju “Velike tranzicije” prema kojoj se nalazimo u ranom stadiju tvorbe novog modela svjetskog društva koji će biti različit od dosadašnjeg modela, i to na način koliko se društvo nastalo industrijskom revolucijom razlikovalo od agrarnog društva koje mu je prethodilo. Prema mišljenju autora, svijet se nalazi na početku prve globalne revolucije i to ekološke revolucije. Slične ideje iznio je i Vittorio Hösle u Filozofiji ekološke krize gdje govori o smjeni paradigmi, odnosno najavljuje smjenu gospodarske paradigme, u kojoj još uvijek živimo, ekološkom paradigmom u koju polagano ulazimo, i to ne zahvaljujući našem svjesnom odabiru već stoga što smo pritisnuti sve negativnijim ekološkim saldom.

Bilo da koristimo naziv velika tranzicija ili smjena paradigmi, govorimo o istom fenomenu – ekološkoj revoluciji. Iz povijesti je poznato da revolucije, kakve god bile, znače prilično brutalan obračun s dotadašnjim društvenim modelom, odnosno nasilni dolazak novog modela društva. A to je ono što će nam se po mojem mišljenju uskoro i dogoditi. Uznapredovale klimatske promjene, eksplozija svjetskog stanovništva, sve oskudniji prirodni resursi (nafta, voda, hrana), nesklonost promjeni sadašnjeg tržišnog načina života, rast industrije u svim državama svijeta, globalizacijski trendovi, opće zagađenje okoliša i moralna ravnodušnost čovječanstva u to nas svakim danom uvjeravaju.

Mirela Holy, ZamirZine

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: